Čarobna svjetiljka (lat. laterna magica; eng. magic lantern) rana je vrsta projektora slike koji je koristio crteže, otiske ili fotografije na prozirnim pločama, obično izrađenim od stakla, jednu ili više leća i izvor svjetlosti . Razvijen je u 17. stoljeću i obično se koristio u zabavne svrhe, a tijekom 19. stoljeća sve se više koristio za obrazovanje. Od kasnog 19. stoljeća, manje verzije također su se masovno proizvodile kao igračke. Čarobna svjetiljka bila je u širokoj upotrebi od 18. stoljeća do sredine 20. stoljeća kada ju je zamijenio dijaprojektor.

Čarobna svjetiljka koristila je konkavno zrcalo iza izvora svjetlosti da usmjeri svjetlost kroz mali pravokutni stakleni list koji je nosio sliku – i dalje u leću na prednjoj strani aparata. Leća je podešena da fokusira ravninu slajda na udaljenosti od projekcijskog platna ili običnog bijelog zida te je stoga formirao povećanu sliku slajda na ekranu.

Slike su izvorno bile ručno oslikane na staklenim dijapozitivima. U početku su figure bile izvedene crnom bojom, ali su ubrzo korištene i prozirne boje. Ponekad se slikalo na nauljenom papiru. Obično se crna boja koristila kao pozadina za blokiranje suvišnog svjetla tako da su se figure mogle projicirati bez ometanja obruba ili okvira. Mnogi dijapozitivi finiširani su slojem prozirnog laka, ali su se u kasnijem razdoblju koristila i pokrivna stakla za zaštitu slikanog sloja. Većina ručno izrađenih slajdova ugrađena je u drvene okvire s okruglim ili četvrtastim otvorom za sliku.

Izvori svjetlosti dostupni u vrijeme izuma u 17. stoljeću bili su sunce, svijeće i uljanice koje su bile vrlo neučinkovite i davale su vrlo prigušene projicirane slike. Daljnji razvoj svjetiljki poput Argand svjetiljke 1790-ih pomogao je da slike budu svjetlije. Izum svjetla reflektora 1820-ih učinio ih je još svjetlijim. Izum jako svijetle električne lučne svjetiljke 1860-ih eliminirao je potrebu za zapaljivim plinovima ili opasnim kemikalijama, a na kraju je električna žarulja sa žarnom niti dodatno poboljšala sigurnost i udobnost, iako ne i svjetlinu.

Malo je poznato kako je i tko izrađivao čarobne svjetiljke u vrijeme njihova početka. Ranjive staklene ploče nisu nadživjele stoljeća, dok se opisi i slike iz 17. stoljeća više bave aparaturom za projekciju nego projiciranim slikama. Vjerojatno su ljudi koji su provodili eksperimente s takvim pločama sami napravili isto. Diljem Europe ljudi kao što su nizozemski astronom, matematičar i fizičar Christiaan Huygens (1629-1695) i danski matematičar Thomas Rasmussen Walgensten počeli su razvijati radne modele čarobne svjetiljke. Huygens je barem u studenom 1659. imao čarobnu svjetiljku u upotrebljivom obliku. Prva osoba koja je upotrijebila izraz Laterna Magica bio je Thomas Walgensten koji nije shvatio samo tehničke i umjetničke mogućnosti čarobne lampe već i njezin gospodarski potencijal, putujući po Europi demonstrirajući ih i prodajući ih.

Staklene ploče iz zbirke proizvedene su oko 1895. od proizvođača kao što su Johann Falk, Ernst Plank i tvrtka Gebrüder Bing, Nürnberg (G.B.N. Bavarska). Staklene ploče Imaju po četiri okrugle slike okružene neprozirnom crnom pozadinom. Veličine su 11 x 3 cm, 13 x 3,5 cm i 17 x 4,5 cm, bez pokrovnog stakla i imaju papirnati crveni obrub.