Film od 16 mm je filmska traka širine 16 mm koja se koristila za snimanje filmova u obrazovne svrhe (npr. edukacija u školama i tvrtkama) ili amatersko snimanje kućnih filmova, a koristila se i za snimanje niskobudžetnih filmova. Ovaj format u početku nije bio predviđen za snimanje klasičnih filmova za televiziju ili kina. Bio je posebno pogodan za amatersko snimanje jer je dolazio na podlozi od bezopasnog acetata, za razliku od 35 mm filmova koji su imali podlogu od nitroceluloze namočene u nitratnu kiselinu te su zato bili jako opasni za zdravlje, prvenstveno kožu, prste, ruke i oči.

Predstavio ga je Eastman Kodak 1923. kao jeftiniju alternativu filmu od 35 mm za amatere, ali film je tada bio bez zvuka. Tijekom 1920-ih, profesionalna industrija taj je format često nazivala ispodstandardnim. Filmskoj slici zvuk je pridodan 1935. kada je kompanija RCA-Victor na tržište pustila projektor koji to omogućuje. Nakon toga popularnost 16 mm filma jako je porasla te se počeo koristiti i u profesionalne televizijske svrhe, kao npr. na BBC-u.

Područje za fotografiranje kod standardnog filma od 16 mm iznosi 10,26 mm × 7,49 mm (0,404 x 0,295 inča), a omjer slike je 1,37: 1. “Nominalno” područje projiciranja slike (po SMPTE RP 20-2003) iznosi 0,965 mm x 0,721 mm (0,380 x 0,284 inča), a maksimalno područje projiciranja slike (po SMPTE ST 233-2003) 0,975 mm x 0,726 mm (0,384 inča x 0,286 inča) pri omjeru stranica od 1,34: 1.

Kasnije su razvijene varijante Super 16 mm i Ultra 16 mm koje se danas koriste za televizijske potrebe.