High Definition Compatible Digital (HDCD) je vlasnički proces kodiranja i dekodiranja zvuka koji tvrdi da pruža povećani dinamički raspon u odnosu na standardne audio CD-ove Red Book, dok zadržava kompatibilnost unatrag s postojećim CD playerima. Razvio ga je Pacific Microsonics, a prvi CD s HDCD-om objavljen je 1995. Godine 2000. tehnologiju je kupio Microsoft koji je pak službenu HDCD web stranicu ukinuo 2005. Brojni CD i DVD playeri uključuju HDCD dekodiranje kao verzije od 9 na više Microsoftovog Windows Media Playera na osobnim računalima. Nekoliko umjetnika kao što su Joni Mitchell, Neil Young, Beach Boys i Mike Oldfield napravili su reizdanja svojih naslova u ovom formatu.

Tvrdi se da HDCD poboljšava zvuk audio CD-a na dva načina:
1. Tako da povećava raspoloživi dinamički raspon sa 16-bitnog standarda Audio CD-a na 20 bita što nominalno predstavlja povećanje dinamičkog raspona od oko 90 dB na 114 dB.
2, Tako da oponaša šire učinkovitu propusnost i pruža zvučni efekt koji djeluje kao da glazbeni tranzijenti zvuče kao da se čuje korištenje sample ratea većeg od standarda Audio CD-a.

Sporna je tvrdnja  da je proces kodiranja kompatibilan s običnim CD playerima bez zvučnog izobličenja jer normalan CD player nema mogućnost dekodirati vršno meko ograničenje (eng. peak soft limiting) pa će isporučiti izobličene vrhove.

Brojni proizvođači i dalje nude playere s HDCD mogućnošću.

HDCD iz zbirke, Mike Oldfield – Ommadawn, izdanje je Virgin Recordsa iz 2000.