Video CD (VCD) je optički diskovni format za pohranu i reprodukciju digitalnog videa, razvijen 1993. suradnjom kompanija Philips, Sony, Matsushita (Panasonic) i JVC. Predstavljao je jedan od prvih digitalnih formata koji je omogućio gledanje filmova i videozapisa kod kuće na standardnim CD uređajima i kompatibilnim VCD playerima. VCD je bio posebno popularan u Aziji, gdje je postao dominantan format za distribuciju filmova prije dolaska DVD-a. Format je bio popularan od sredine 1990-ih do ranih 2000-ih, kada je postupno zamijenjen DVD-om zbog veće kvalitete i kapaciteta.

Tehnologija i kapacitet
VCD koristi standardni CD-ROM disk kapaciteta pohranjivanja do 74/80 minuta na 650MB/700MB za pohranu MPEG-1 kompresiranog videa i stereo zvuka. VCD ima kapacitet Video rezolucija bila je 352×288 piksela (PAL) ili 352×240 piksela (NTSC), s bitrateom od 1,15 Mbps. Zvučni zapis bio je enkodiran u MPEG-1 Audio Layer II formatu s bitrateom od 224 kbps. Kvaliteta je bila usporediva s VHS formatom, ali u digitalnom obliku. VCD-ovi mogu se reproducirati u VCD playerima i mogu se reproducirati u većini DVD playera, osobnih računala i nekih konzola za video igre. Međutim, manje ih je moguće reproducirati u većini Blu-ray Disc playera, audio sustavima u vozilima s podrškom za DVD/Blu-ray, Laser diskovima i konzolama za video igre kao što su Sony PlayStation i Xbox zbog nedostatka kompatibilnosti sa starijim MPEG-1 formatom.

Povijesni značaj
VCD je bio značajan korak prema digitalnoj distribuciji videa, čineći filmove pristupačnijima za masovno tržište. Zahvaljujući jednostavnoj proizvodnji i niskim troškovima, stekao je popularnost u područjima gdje je DVD tehnologija bila preskupa ili nedostupna. Unatoč ograničenoj rezoluciji i kvaliteti u usporedbi s kasnijim formatima, VCD je odigrao ključnu ulogu u prijelazu s analognog na digitalni video.