Telefonska kartica plastična je ili papirnata kartica veličine kreditne kartice koja se koristi za plaćanje telefonskih usluga. Najranije telefonske kartice koristile su magnetnu traku kao nosač informacija, a prva telefonska kartica s magnetnom trakom, koju je proizvela tvrtka SIDA, izdana je 1976. godine u Italiji.
Sljedeća tehnologija koristila je optičku pohranu. Optičke telefonske kartice dobivaju svoje ime po optičkoj strukturi utisnutoj u kartice. Ova optička struktura zagrijava se i uništava nakon upotrebe jedinica. Vidljive oznake ostavljaju se na vrhu kartica, tako da korisnik može vidjeti stanje preostalih jedinica. Optičke kartice proizveli su Landis + Gyr i Sodeco iz Švicarske i bile su popularne u mnogim zemljama s prvim optičkim telefonskim karticama. Uspješno su predstavljene 1977. u Belgiji. Takva tehnologija bila je vrlo sigurna i nije ju bilo lako hakirati, ali čip kartice su ukinule optičke telefonske kartice širom svijeta, a zadnja tvornica Landis + Gyr zatvorena je u svibnju 2006. kada su optičke telefonske kartice još uvijek bile u upotrebi u nekoliko zemalja poput Austrije, Izraela i Egipta.
Treći sustav telefonskih kartica s pohranjenom vrijednošću su pametne kartice i koriste ugrađeni mikročip. Prvi ih je lansirao 1986. u Njemačkoj Deutsche Bundespost nakon tri godine testiranja. Usavršavanjem sigurnosnih tehnologija u devedesetima su se proširile svijetom i postale jako popularne. Iako se još uvijek koriste, takvu vrstu telefonskih usluga potisnuli su mobiteli.
