Rana mikroračunala uglavnom su koristila bušene vrpce za pohranu programa, što je skupa opcija. Računalni savjetnik Jerry Ogdin osmislio je uporabu audio tonova na kaseti kao zamjenu za papirnate bušene vrpce. Ideju je odnio Les Solomonu, uredniku časopisa Popular Electronics, koji je na sličan način bio nezadovoljan bušenim vrpcama. U rujnu 1975. dvojica su kao koautori objavili članak o HITS-u (Hobbyists ‘Interchange Tape System), koristeći dva tona za predstavljanje 1 i 0. Ubrzo nakon toga, brojni su proizvođači počeli koristiti slične pristupe, iako je svaki od tih sustava bio nekompatibilan.
Wayne Green, koji je upravo pokrenuo časopis Byte, želio je da se svi proizvođači okupe i proizvedu jedan standard kasete. Organizirao je dvodnevni sastanak 7. – 8. studenoga 1975. u Kansas Cityju, u američkoj savezno državi Missouri. Nakon sastanka, Lee Felsenstein i Harold Mauch napisali su standard koji je objavljen u prvom broju magazina Byte. Izdanje Bytea u veljači 1976. imalo je izvještaj o simpoziju, a u ožujku su predstavljena dva hardverska primjera Don Lancastera i Harolda Maucha. Kansas City standard (KCS) ili Byte standard način je pohrane digitalnih podataka na standardne kompaktne audio kasete brzinom podataka od 300 do 2400 bitova u sekundi (pri 300–2400 bauda). Prijenos od 300 bauda bio je pouzdan, ali spor. Tipičnom BASIC programu od 8 kB trebalo je pet minuta da se učita. No, prema Salomonu, napori su bili neuspješni: “Nažalost, to nije dugo potrajalo, prije kraja mjeseca svi su se vratili svom vlastitom standardu što je povećalo zbrku.
Hewlett-Packard HP 9830 bilo je jedno od prvih stolnih računala u ranim 1970-ima koje su koristile automatski kontrolirane kasete za pohranu podataka. Mogao je spremati i pronalaziti datoteke na kasetnoj vrpci po broju. Mnogi od najranijih mikroračunala implementirali su Kansas City standard za digitalnu pohranu podataka. Većina kućnih računala kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih mogla je koristiti kasete za pohranu podataka kao jeftiniju alternativu disketama, iako su korisnici često morali ručno zaustaviti i pokrenuti kazetofon. Čak je i prva verzija IBM PC-a iz 1981. imala kasetni port i naredbu u svom programskom jeziku ROM BASIC da se koristi. Međutim, IBM kaseta se rijetko koristila, jer su do 1981. disketni pogoni postali uobičajeni za vrhunske strojeve.
Tipična metoda kodiranja računalnih podataka bila je jednostavna Frequency-shift keying (FSK) shema, obično brzinom prijenosa podataka od 500 do 2000 bit / s, iako su neke igre koristile posebne rutine bržeg učitavanja, do oko 4000 bit / s. Brzina od 2000 bit / s jednaka je kapacitetu od oko 660 kB po strani 90-minutne vrpce.
U Hrvatskoj su kasetu s podatcima najviše koristili korisnici ZX Spectrum i Commodore kućnih računala koji su 1980-tih i 1990-tih preko kaseta najčešće pokretali video igre.
